Uvaženi posetioci

Ideja mi je bila da na ovom mestu, na drugačiji način, predstavim ono što drugi pišu i pevaju. Ovako ja vidim savremenu književnu kritiku i zadatak iste da književnost približi, a nikako udalji od savremenog društva.
Dobrodošli!

субота, 30. јануар 2016.

Sedam smrtnih grehova "Mučenika"

Scena iz predstave Mučenici
19. Januara ove godine Akademsko pozorište iz Niša je odigralo predstavu Mučenici,  proisteklu iz dramskog komada Hrista Bojčeva Pukovnik ptica. Čitavo jutro, evo već drugi sat, istražujem istorijat drame Pukovnik ptica kako bi ubedio sebe, a putem ovog teksta i moje čitaoce, da se  u drami može naslutiti krajičak alegorije o motivu sedam smrtnih grehova. Slab napredak u tom pravcu, jer je drama više bazirana na duhu vremena, internacionalnim kretanjima, političkim i istorijskim,  a sve svedeno na opstanak zapuštene komune umobolnika. Da budem aposlutno iskren, moja impresija izvodjenja drame Mučenici potiče od ideje da se nekim čudom, greškom, tihom namerom ili potpunom slučajnošću na sceni našlo sedam glumaca, a da se kroz priču o likovima može govoriti kao o priči taoca sedam smrtnih grehova. Daj der, da ih pobrojimo. Gordost, požuda pohlepa, zavist, proždrljivost, gnev, lenjost.
Gordost
      Na jednom mestu, ne tako lepom, našlo se skupa sedmoro ljudi, "oštećenih" kako bi se to još moglo reći. Svaki sa svojom pričom, ličnom tragedijom, obitavaju u prilično depresivnoj svakodnevici, bez hrane i pića, sve do dana dok im sa neba (gle ironije!) padne paket sa namirnicama i vojnim uniformama. Pukovnik (glumac Dušan Ščepihin), jedan od likova, uvodi strogu militarizaciju, od ludaka pravi jedinicu, sposobnu, urednu i nabijenu samopuzdanjem. I naravno, kako obično biva, višak samopouzdanja vodi u Gordost. Sam lik Pukovnika je za moje ukuse jeziv. Sakrivna lica, mirnog glasa, od autoriteta pomalo podseća na kralja BaldvinaIV, koji je nosio masku preko leprom unakaženog lica. I šta je od svega još najjezivije? Pa kontrast. Glas hladnog i mirnog "razuma" medju ludilom i ludacima. 
   
Požuda
 U komuni se našlo mesta za lik prostitutke Pepe Antonović (glumica Milica Kostadinović), i naravno, razmišljajući o grehovima oko kojih gravitiraju likovi logično bi bilo ovaj lik povezati sa Požudom. U želji da nadjača sećanja na veliki broj muškaraca lik Pepe Antonović želi da okaja greh(e). Obzirom da je lik sa početka u molitvenom raspoloženju, ne mogu a da se kao posmatrač ne zapitam o rečenici "nema spasa bez pokajanja", a ja dodajem, "ni pokajanja bez greha". Jer to je čovek, tj. žena, biće krhko i lomljivo, slabo na greh i povodljivo. Velika je ljudska tragedija prikazana u Mučenicima i zbog toga, ne može se otići u pozorište samo po dnevnu dozu razonode. Nikako. Treba misliti o svemu, pa i o glumi i onome što se glumom, što direktno što metaforično, ima za reći. Naravno, Milica Kostadinović sada već kao senior Akademskog pozoriša, ume svoju nevidjenu energiju da pretoči u konkretan zadati cilj. Nisam iznenadjen njenim umećem, sem da napomenem da glumačko iskustvo koje sada ima "u džepu" itekako ume da kanališe i izdominira na sceni.
   
Pohlepa
Lik Kire Petrovića (glumac Darko Radojević) je kleptoman, mora da mazne pa kako god. Pohlepa, a bogami i škrtost. Kira je treći zupčanik mehanizma predstave. Kada sam razmišljao o ovakoj sedmočlanoj strukturi drame, imao sam nedoumice oko podele grehova, jer uveliko nasukan na sopstveno vidjenje, zaboravio sam činjenicu da greh nema autorska prava ili pravo svojine. Grehovi se prepliću, kao mali plamen koji zapali veći. Niko do sad ili od sad nabrojanih likova nije klasičan primer, pa da prstom upreš ko šilom i kažeš evo to je požuda, to je pohlepa, a onaj tamo, to je gordost, ali ovaj lik jeste nosilac svega onoga što pohlepa predstavlja. Darko Radojević, slično Milici, nije više samo talentovani entuzijasta, koji eto ume gegom ili vicom da oraspoloži auditorijum. Daleko od toga. Ozbiljan glumac, za tako mlade godine, zastrašujuće posvećen ulozi.
     
Zavist
Od ovog trenutka su stvari neočekivano počele da se komplikuju po moj, dovoljno umršen, pogled na pozorišnu umetnost. U želji da ponekad kažem stvari koje samo ja vidim, sagovornika uvučem u toliku dubiozu da se šamar otrežnjenja često nadje kao jedino sredstvo za vraćanje u normalne tokove realnosti i racionalnog. Zavist.  Lik Hače (glumac Nemanja Dimitrijević) ili "Gluvać"  kako ga  ja od milošte zovem, je bio jedno od dva vrlo prijatna iznenadjena na sceni te Bogojavljenske noći, kada sam gledao predstavu. Neko bi rekao da je glumiti gluvog čoveka najlakše, možda je dovoljno samo naheriti glavom i reći "Ne čujem!", ali kako odglumiti gluvilo (ko izgovori sintagmu "odglumiti gluvilo" pet puta, u punoj brzini uspešno, ima od mene pivo!!!). Ili još bolje kako odglumiti gluvilo nekome je ko je već gluv. Dakle, problem je zaista krajnje banalan, ali kao trn u prstu - nezgodan, jer kao što rekoh, za tako nešto potrebno je facijalnu ekspresiju poistovetiti sa čulnim defektom. Takva sinergija u ovom slučaju je za mene bila vrlo dominatna, a kasnije se savršeno uklopila u greh zavisti. Ne znam zašto i da li je samo do mene, ali lik Hače u početnom predstavljanu pacijenata kao da želi da kaže,  skoro pa sam jednak vama normalnima, samo sam gluv. Pardoks greha zato i leži u zavisti, jer je oseća prema onima sa kojima je u najmanju ruku jednak u nesreći. A onda idem korak dalje. Ako je teško glumiti gluvog čoveka, koliko je teško glumiti glumca?!? E sad dobro dodje onaj šamar otrežnjena, zar ne? Nemanja je za mene prijatno glumačko otkriće, što bi rekli po niški, "tvrdu rabotu" je izneo.
     
Proždrljivost
Drugo glumačko iznenadjenje je glumac Aleksandar Stevanović u ulozi Davida Šukrijevića, čoveka opterećenog seksom, a sa frustracijom impotentne osobe - Proždrljivost. Naravno, ima i onih koji će proždrljivost poistovetiti sa hranom, ali glad ne mora da bude striktno povezana sa njom. Osoba može biti proždrljiva na hranu, ali i na piće, na novac, pa i na telesna uživanja u tom smislu. Moj utisak je da se ovaj lik najbolje "kliknuo" sa publikom, a što je povezano sa dobrom glumom, scenarijom,  a potom i sa režijom. Replike ovog lika su po pravilu bile odobravane od publike i nagradjivane. Uverljiva, dopadljiva, vickasta i snalažljiva gluma.
     
Gnev


Gnev. Gnev ne mora da bude nešto eksplodirajuće, glasno, praćeno mahanjem ruku, nasiljem, pretnjama i mržnjom, Gnev može biti tinjajući i skriven. Glumac Petar Ščepihin nosio je lik Mateja Popovića introverta, preplašenog i zbunjenog malca. Onoga trena kada je ustanovljena vojnička disciplina lik se konvertovao u svoju suprotnost, što ne mora da znači da se gnev izgubio. Naravno, uloga je većinskim delom diskretna, neupadljiva, povučena, ono što je kvalitet je način da se neupadljivo istakne, bezbojno naglasi, da se malo predstavi moćnim, a tiho glasnim.
       
Lenjost
Mladu glumicu Adrianu Ostrugnaj do sada nisam imao prilike da gledam, ali već sada znam da bih vrlo rado voleo da je vidim i u drugim ulogama. Iako već, barem sa moje strane, fraza talentovan glumac, deluje otrcano, ona se u slučaju Adriane mora ponoviti. Lepo je bilo "šaranje" sa novim poznanicima u ulozi Doktora tj. narkomana koji u želji za još jednim fiksom, koristi svoju inteligenciju i stečeno iskustvo ranijih terapija i lečenja. Predstava se vrti oko nje, ona je protagonista, glavni junak i žrtva. Raposlućena psiha mlade osobe, predmet je proučavanja konzilijuma, tako da na kraju ne može a da ne ostane gorak ukus predstave, a što je po meni i ono glavno. Lenjost. Da, da. Ne želeti pomoći sebi, već ostati u svom malenom a urušenom svetu, taman toliko se truditi dok se ne dodje do fiksa, a dalje od toga nije ni bitno. Čudni su putevi Gospodnji, zbog čega bi grehovi bili drugačiji.
Film Sedam (1995)
1995. Godine pojavio se čuveni blockbuster  Sedam. Dvojica američkih detektiva love serijskog ubicu,  koji svoje žrtve bira i ubija redosledom sedam smrtnih grehova. Naravno, Holivud ne mari za umetničke vrednosti već za "šuške", što više gledalaca to više money in`re pockets  i nikome nije bitno da li će neki pajdo sa Balkana da uoči simetriju Saligije (SALIGIA je skraćenica nastala od početnih slova sedam smrtnih grehova na latinskom krajem 14. veka). Medjutim, ako velike producentske kuće ne mare za estetske, književne, filosofske vrednosti jednog dela, onda svakako pozorište sebi ne sme dozvoliti tako nešto. Pozorišna scena je po mom mišljenju savršen prostor da se emocija i misao realizuju na način koji je kreativan u svom izgledu, a da to ima svog daljeg uticaja i na misao, dubljeg i jačeg od pukog smeha, zabave i razonode. Pozorište je bre škola! Da ne bude da je izvodjenje Mučenika bilo bez greške, jer nije, ali te greške nisu uticale značajnije na moju sveukupnu, a vrlo dobru ocenu. Moje gledanje i konačan utisak se kod mene uklopio u paralelu sa grehovima, a to je za mene najveći uspeh ovog izvodjenja.
        Verovatno neko misli da nisam u pravu, da sam video nešto što nikada nije ni postojalo, ali šta me pa briga. Nekom je duhovito dozivanje Šukrijevića sa lošim akcentom "Lekar! Leekar" nešto najbolje u predstavi, ili je neko "oduvan" epilogom da je sve samo plod paranoje pacijenta. Meni je najveći kvalitet ove postavke alegorija, a koja, što je još veće iznenadjenje, u meni ostavlja ništa manje paranoičan utisak. Da se smejem ili zamislim. Aplauz.
    

Нема коментара:

Постави коментар