U našem narodu postoji jedan graditeljski usud, a pretpostavljam nastao kao plod mašte pojedinca u prastarim biblijskim vremenima o nemoći da se nešto grandiozno i bezobrazno moćno napravi, a da se pritome ne umešaju neke više sile, demoni, vile ili inspekcija.
Gradnja Vavilonske kule nije samo metafora o medjusobnom nerazumevanju ljudi, nego i izvesna potreba da se veliki projekti ne rade na svoju ruku i iz inata. Eto, živimo u vremenu koje će nekad biti slično biblijskom, pa će možda neko pominjati istraživanje Marsa, spajanje Londona sa Njujorkom kopnenim putem, ili nešto iz domaće radinosti kao kanal do Egejskog mora ili Beograd na vodi. Gde je tu roman Divlje zvezde (1985) i čemu nas uči?
Dobrilo Nenadić (1940, Vigošte) je jedan od tek nekoliko pisaca koji su nakon Drugog svetskog rata uspeli da srpski roman održe na najvišem mogućem niovu. Pre svega mislim na prebogatu leksičku lepezu, bogatstvo jedinstvenih stilskih figura, maestralnu preraspodelu istorijske gradje i faktografije. Kolorit raznovrsnih likova, tema, motiva i opisa. Naravno, postoje i manje spretne deonice, a ponajviše me nervira ona koju je istakao i Čedomir Mirković u knjizi Pod okriljem nečastivog (1995), a koja se tiče "nerazlikovanja govora grotesknih junaka i pripovedača". Tipično za scenu dijaloga dvojice likova Fra Joze i Danila, a opet koja je možda namerno i dovedena do paradoksa da se ne razlikuju misli jednog i drugog.
Roman govori o poslednjim danima kraljice Jelene Anžujske, majke dvojice srpskih kraljeva Dragutina i Vladislava, u Brnjcima, srednjevekovnom gradu na obali Ibra. Želja kraljice Jelene je bila da se sahrani po običajima katoličke crkve kojoj je pripadala od svog rodjenja. Medjutim, ambiciozni episkop Danilo, čuveni tvorac važnog Zbornika srpskih kraljeva, želi na svaki način da kraljica bude pokopana kao kraljica pravoslavne vere, uz to i kao svetica. Da bi ostavario svoju diplomatsku misiju traži pomoć od prepredenog monaha Pahomija, koji ga savetuje da premesti manju crkvu na Jarmilin kamen i da taj gradjevinski poduhvat u narodu predstavi kao čudo, koje se desilo pod okriljem noći, a opet kao znak sa nebesa. Sa druge strane Fra Jozo, bivši templar, u službi fratra na dvoru kraljice svojim pronicljivim umom sumnja u istinitost "čuda sa crkvom", i u dubokom trenu meditacije nad panoramom Brnjaka, podstaknut "čudom" dolazi na ideju o izgradnji grandioznog vodoskoka.
Inače u romanu je izražena DISKRETNA težnja za gradjenjem kao stvaralačkom komunikacijom pojedinca sa utvarom vremena. Poduhvati su prebacivanje crkve na Jarmilin kamen, Fra Jozina ideja o gradnji vodoskoka, Vukova proračunata gradnja dimnjaka, bogati Grk i vodenice, na kraju i predivna impresija pisca o kamenu i gradnji crkve u Gradacu, poslednjem konačištu kraljice Jelene. I kada već pomenuh gradnju, ne mogu, a da se ne setim romana Na Drini ćuprija ili one čuvene epske pesme Zidanje Skadra.
Istina je da veliki poduhvati gutaju vreme, gutaju ljudske žrtve, novac, strpljenje, usisavaju poslednje atome energije kao ogroman zjap kojem nema dna. Ima jedna kineska anegdota o upornosti čoveka koji je želeo da pomeri planinu. Ljudi iz njegovog sela su se protivili takvom ludilu da čovek menja reljef prirode na šta je ovaj rekao da ako budu radili svakog dana, planina će biti sve manja, a njih će biti sve više. Navodno, pomerio je planinu. Lepa priča. Eto prosto poželim da kopam rupu toliko duboku da jednog dana izbijem u nekakv podrum domaćina na Novom Zelandu. Sve civilizacije koje su majstorisale sa takvim čudima danas ne postoje. Gde su Vavilonci i Egipćani, gde se denu kineska carska imperija. Postali su čuda, nepojmljivi monumenti i pozadine za slikanje. Na drugoj strani, ima onih koju se merili i premeravali, nišanili, razapinjali sto puta konce i konopce, bez žrtvi, strpljivo, kamen na kamen. Baš onako kako Vuk pravi dimnjak, majstorki, sa svrhom da se ogreju, a ne podave, da napravi i da potraje. U tome je razlika.
Nemam ja ništa protiv da se ponekad i prenese crkva sa jednog brda na drugo, dokle god je to romansirana pripovest u službi fabule. Priče o velikim projektima, a malim narodima su mitovi, savršeno tlo za moćan um i maštu umetnika, a od čega inženjerska pamet beži ko mačka od metle.
Dobar je ovo roman i dobro mu vreme za čitanje, da zaključim i završim.
Роман јесте добар, пишчева порука је јасна, ликови и догађаји су толико реални да помислите како је писац био присутан када се радња дешавала, а значај књиге још више расте ако знамо да српска књижевност оскудева у добрим историјским романима на тему српског средњег века. Позабавио се овом епохом и Живорад Жика Лазић ("Цар Душан у Светој Гори", "Витез смрти"), пре њега средњи век је тадашњим генерацијама приближио Славомир Настасијевић, данас се том тематиком занима Лука Мичета... Међутим, чини се да у већини таквих романа имамо једну исту идеју: демитологизација српског средњовековља које знамо из житија и сагледавање друге, прикривене стране медаље, коју не знамо из историје. Случајно или не, још је Милутин Бојић, у драми "Краљева јесен", изокренуо хагиографску повест употребивши лик (архи)епископа Данила. И Ненадић ће поћи од Данила како би савременим читаоцима дочарао наличје српског средњовековља, углавном у негативном светлу. Док смо код Бојића имали "краљеву", овде имамо "краљичину јесен", из које Данило гледа да извуче корист, можда и за државу и народ, али вероватно првенствено за себе. Уметничка слобода можда не треба да буде ограничена, али пада у очи да та слобода иде код Ненадића у једном смеру, правивши од средњег века време дивљаштва, варварства, властољубивости, прикривене монашке перверзије... А још је историчар Милан Кашанин истакао да средњовековна српска држава није личила на Турску, него на Тоскану! Јасно је да писци преко средњег века симболично желе да прикажу савремено доба, али не доприносе ли овакве књиге још већем погоршању опште слике о српском средњем веку? Можда ће неко и схватити да је Ненадић преко Данила, фра Јозе и краља Милутина желео да прикаже савремену српску политику, али више ће бити оних који ће, након читања оваквих књига, закључити да су стара житија и фреске чисти фалсификати. Све у свему, роман је добар, Ненадићев стил је без премца, а мотив градитељства савршено је уплетен у целу причу. Може се поставити питање вреди ли се жртвовати за сва та здања која ће једног дана ионако оронути. Данас нема старих источњачких народа, али остале су пирамиде, Јерусалим, Кинески зид, а и српски манастири надживели су петовековну окупацију. И само један пример како претерана уметничка слобода може уништити архитектуру из темеља: многе старе српске тврђаве називају се "Јеринин град", аналогно причи о изградњи Смедерева. А све то нема везе са историјом, нити је Ирина била "проклета", нити су српски градови грађени уз већи кулук него што су грађени грчки, мађарски, чешки, немачки, француски градови. Нажалост, народна традиција допринела је да се на старе градове гледа као на уклете тврђаве, у које су људи живи зазидани, а не као на последњи одсјај старе српске државе. Зато су данас очуваније (негде и обновљене) римске, египатске, картагинске и вавилонске грађевине - иако тих старих народа одавно нема - него ли српски средњовековни градови, мада има и Србије и Срба.
ОдговориИзбриши